Hrisxcyanstvo kao religija

1. Uvod

Razni su pristupi proucxavanju religije. Teolozi se bave samim sadrzxajem religije, dok istoricxari opisuju religiju na osnovu dogadjaja koji proizlaze iz vjerovanja i vjerske prakse koje zaticxu u zxivim zajednicama opisuju antropolozi, dok sociolozi naglasxavaju drusxtveni vid religijskih ideja. Sa sociolosxkog stanovisxta, religija je dogovorni pogled na svijet i pojedincu daje osjecyaj smisla i svrhe zxivota. Religija kao najstariji oblik drusxtvene svijesti, rezultat je istorijske ogranicxenosti cxovjekova saznanja. Upravo je ta istorijska ogranicxenost jedan od razloga zbog cxeg su religije nastale i zbog cxega se odrzxavaju. Sociolog Emil Durkheim (1858-1917) smatra da u religiji postoji nesxto zbiljsko i ne prihvata misxljenje da su religiozne ideje samo zabluda ljudskog duha. Po Durkheimu relgija je ljudska aktivnost koja govorecyi o bogovima govori o drusxtvenoj stvarnosti. Prema Bibliji prva je cxovjekova religija bila monoteisticxka, vjerovanje u samo jednog Boga, a zxrtvovanjem zxivotinja postizala se bozxja milost i naklonost. Postojala je stalna kusxnja da se Bogu ugodna zxrtva pretvori u obred, koji bi imao vrijednost sam po sebi. Biblija govori o procesu degeneracije religije u nizxe oblike politeizma, cxarobnjasxtva i magije. Suprotno od toga, teorija evolucije religije tvrdi da je cxovjek zxivotinja kojoj treba mnogo vremena da postane bozxanska. Istorija predistorijskih istrazxivanja jeste istorija pokusxaja tumacxenja materijalnih ostataka. Predistorijsko razdoblje relgije traje od pojave ljudskog roda (vjerojatno prije dva ili tri miliona godina) do otprilike 3000 g. pr. Hr. U tom razdoblju religijska se spoznaja prenosila govorenom rijecxju (vjerovanjima i mitovima) i oponasxanjem (ritualima). Osnovna razlika izmedju predistorijskih i istorijskih religija jeste u tome sxto su se predistorijske religije razvile s gledisxta lovca, sakupljacxa plodova, ribara ili prvobitnog ratara, dok su istorijske, s druge strane, predstvaljale pogled na svijet razvijenih civilizacija pocxevsxi s Egiptom, Mezopotamijom i Kinom. Tj. predistorijske su religije bile razumljive u malim plemenskim zajednicama, u kojima su porodica ili rod znacxili visxe od ostalih oblika drusxtvenog uredjenja, i gdje su sile imale velik utjecaj na svakodnevni zxivot i religiju. Opcye prihvacyen je marksisticxki pristup pitanju religije, koji razvoj religije uslovljava razvojem procesa proizvodnje. Tako su totemizam i animizam karakteristika drusxtva sa lovacxkom privredom na visxem stepenu divljasxtva, kada je na osnovu razvitka proizvodnih snaga dosxlo do prvih drusxtvenih podjela rada po spolu i starosti, kao i do podjele rada medju pojedinim grupama lovaca. U totemu boravi duh umrlih predaka, te je on zasxtitnik plemena, a karakteristicxan je i tabu (zabrana ubijanja i korisxcyenja za hranu zxivotinje koja je u rodu ili plemenu totem). Drusxtveni znacxaj tabua je cijeli sistem zabrana, koje vrsxe funkciju drusxtvene prinude, utvrdjujucyi pravila zxivota u primitivnom drusxtvu. Kako cxovjek tezxi da ovlada prirodom, "stvorio" je magiju, sistem magijskih ceremonija, za koji misli da mu omogucyava sprecxavanje nesrecya usmjeravanje prirodnih i drusxtvenih pojava - vladanje njima. Magija je animisticxka, religiozna aktivnost, skup vjerovanja po kome odredjeni obredi, gestovi ili parole izazivaju zxeljene posljedice. Ovladavanjem i usavrsxavanjem sredstava za proizvodnju dosxlo je do drusxtvenog raslojavanja, sxto se odrazilo u svijetu religije - raniji animisticxki i totemisticxki duhovi pocxinju dobivati apstraktni karakter duhovnih bicya bogova koji svoje boravisxte iz prirode pomjeraju u neki drugi, nevidljiv i nedostupni svijet. Primjer je grcxka politeisticxka religija herojskog doba. Za bogove na prelasku iz rodovske u drzxavnu organizaciju, karakteristicxno je da su krvno povezani sa ljudima, njihovo boravisxte je na zemlji, ali ipak nedostupno obicxnim smrtnicima i njihov psiholosxki profil jednak je ljudskom - oni su i ljubomorni i osvetoljubivi, zavidni i milosrdni kao cxovjek.

2. Bibilija

Rijecx 'Biblija' dolazi od grcxke rijecxi biblia, sxto znacxi 'knjizxice'. To je zbirka knjiga napisanih u razdoblju od hiljadu godina, u razlicxitim istorijskim i kulturnim prilikama. Postoje dva dijela Biblije : prvi dio koji hrisxcyani nazivaju 'Stari zavjet' (jevrejski i aramejski spisi judaizma) i koji izlazxe istoriju i vjersko misxljenje Bozxjeg naroda do vremena kada je Isus dosxao kao jevrejski Mesija. Drugi dio je 'Novi zavjet', koji sadrzxi dvadeset i sedam zapisa hrisxcyana iz 1. vijeka. Knjige su pisane na grcxkom, koji je bio uobicxajeni jezik Rimskog Carstva dok je vecyina pisaca jevrejskog porijekla. Novi zavjet se sastoji od cxetiri evandjelja (grcx. evangelion - dobra vijest, ili usmena poruka, izvjesxtaj o Hristovom zxivotu, njegovim kazivanjima i djelima po Mateju, Marku, Luki i Jovanu) i 'Djela apostoskih', koja su nastavak Lukinog evandjelja i govore o prvih trideset godina hrisxcyanske crkve. Tu su i trinaest poslanica velikog vodje Pavla, crkvama i pojedincima, osam drugi poslanica ranohrisxcyanskih vodja te 'Jovanovo otkrovenje' (ili popularnije Apokalipsa) radjeno u formi jevrejske apokalipticxke literature. U usporedbi sa starozavjetnim tekstovima koji su pisani nekoliko vijekova, novozavjetni tekstovi su stvoreni u relativno kratkom vremenskom razdoblju ( od 30-120.god.n.e.). Hrisxcyani smatraju i Stari i Novi zavjet za jednu cjelinu, koju cxesto nazivaju 'Bozxjom rijecxju'.

3. Izvor hrisxcyanstva

Judaizam (razvio se iz religije starog Izraela) je najstarija od tri velike monoteisticxke religije i izvor je hrisxcyanstva i islama. Njegova susxtina je vjerovanje da postoji Bog, koji je stvoritelj cxitavog svijeta on vidi i zna sve, on je vjecxan. Karakteristika bibilijskog jevrejstva sadrzxanog u Starom zavjetu (istoriji jevrejskog naroda) jesu savezi sklapani izmedju Boga (Jahve) s jedne strane i predstavnika jevrejskog naroda, s druge strane. Prvi savez Bog je sklopio sa Nojem (nakon stvaranja svijeta i izgona Adama i Eve iz raja) da bi obnovio ljudski, zxivotinjski i biljni svijet nakon potopa (Bozxja kazna zbog moralne izopacxenosti ljudi toga vremena). Drugi savez je sklopio s Avramom, trecyi sa Mojsijem na Sinaju (tada je jevrejski narod dobio i Zakon - Toru, koji obuhvacya cyudoredne i vjerske upute), nakon sxto je Mojsije izveo jevrejski narod iz egipatskog ropstva. CXetvrti je savez Bog sklopio sa Davidom, kraljem Jevreja. Razlog sxto je Bog cxetiri puta sklapao savez sa Jevrejima, svojim izabranim narodom, jest taj sxto su Jevreji uvijek krsxili ugovor - nisu se doslijedno pridrzxavali Bozxjih odredbi. Biblija je tako i svjedocxanstvo ljudske nepostojanosti.

4. Pocxeci hrisxcyanstva

Zacxeci hrisxcyanstva padaju u vrijeme kada je, nakon prvog i drugog trijumvirata i propasti rimske republike, uveden novi drusxtveni poredak principat. Prvi vijek Carstva je period mira i ekonomskog procvata (vladala je neogranicxena sloboda kretanja sxto je otvaralo neogranicxene mogucynosti u trgovini, to je dalje utjecalo na otvaranje manufaktura koje su proizvodile za izvoz, zemljoradnja je takodjer napredovala u uslovima mira i pravne sigurnosti). Ekonomski procvat nije doveo do neke bitne promjene drusxtvenog polozxaja narodnih masa. Njihov polozxaj narocxito se pogorsxava krajem vijeka i pocxetkom slijedecyeg, kada je i doba ekonomskog procvata vecy odavno prosxlost. Zemljoposjednici su povecyalisvoje posjede bezobzirnim kupovanjem seljacxke zemlje, mnogi slobodni seljaci bili su prisiljeni staviti se pod njihovu zasxtitu, da bi kao zakupci bili oslobodjeni brige za goli opstanak. Na selu se tako razvijao novi sloj zavisnih ljudi, a nasuprot tome stalezx robova je po obimu i po znacxenju nazadovao. S jedne strane to je zbog toga sxto su se carevi zakonskim propisima humanizirali staro okrutno robovsko zakonodavstvo, a s druge strane sxto su gotovo presahli izvori robova (nakon duzxeg razdoblja mira). Rob visxe nije bio karakteristicxno obiljezxje privrede Carstva. Drusxtvene neslobode premjestile su se tako s robovskog stalezxa na zavisnog seljaka (kolona) i na gradske manufakturne radnike. Gospodarsko propadanje potkraj prvog vijeka pocxelo je istovremeno s povisxenom potrebom za novcem rimskih vlasti radi brze izgradnje drzxavne uprave i ratova. CXinovnicxki aparat za utjerivanje zahtjeva postajao je vecyi. S promjenom drusxtvenog polozxaja osnovnog mnosxtva stanovnisxtva, mijenjalo se i duhovno stanje svijesti. Prije svega se to mozxe pratiti na podrucxju vjerskog razvoja. Posljedica nedovoljne poloiticxke inicijative i uvjerenja siromasxnijih da se necye promjeniti njihov drusxtveni polozxaj, je nada da cye i religiji nacyi ispunjenje onoga sxto im je u zxivotu ostalo neostvareno. Sve visxe ljudi je pronalazilo sebe u istocxnjacxkim religijama spasa - kultovima Izide i Ozirisa, perzijskog boga Mitre i hrisxcyanskog boga. Hrisxcyanstvo je nastalo u prvom vijeku n.e. u Palestini. Razvilo se na ucxenju Jevrejina Isusa (istorijske licxnosti), koga hrisxcyanski sveti tekstovi nazivaju Nazarencem, Ucxiteljem (rabijem), Prorokom, a i Sinom Bozxjim, Gospodinom i Bozxjom rijecxi. Isus se najcxesxcye ipak naziva Hristom (od grcx. christos - pomazanik) ili Mesijom. Isus se rodio u doba Iroda Velikog (37-4.g.pr.n.e.) kralja Judeje. Njegovo kraljevstvo se sastojalo od Judeje, Galileje, Pereje, Samarije i Idumeje. Iako pod patronatom Rima, kraljevstvo je uzxivalo stanovitu autonomiju. Tokom prvog vijeka n.e. glavna politicxka briga rimskih upravnika u Judeji bila je ocxuvati mir u provinciji i sigurnost na istocxnoj granici. Vladavina Agripe I (41-44.n.e) smatrala se posljednjim vrhuncem jevrejskog naroda prije katastrofe u vrijeme prvog jevrejskog ustanka 66.n.e. Prvi ustanak Jevreja protiv Rima plod je nacionalnih tezxnjiza nezavisnosxcyu pomjesxanom s mesijanskom gorljivosxcyu. Potkupljivost i okrutnost dvojice prokuratora samo su ubrzale pobunu. Ustanak je trajao do 70.n.e. da bi zatim bila ponovo uspostavljena rimska provincija Judeja. Jevrejska drzxava postala je prilicxno problematicxna za Rim. Nemirno vrijeme i egzistencijalni minimum u kome su zxivjele sxiroke mase stanovnisxtva, pogodovali su vjerskim ucxenjima koja su obecyavala cxovjeku oslobodjenje od svih patnji u zagrobnom zxivotu.

5. Isus

Hrisxcyanstvo se temelji na posxtovanju Isusa Hrista kao Sina Bozxjeg, u kojem se Bog na jedinstven nacxin objavio cxovjeku. Pri tom hrisxcyanstvo u tom istom Isusu vidi stvarnu istorijsku osobu, cxovjeka beznacxajna drusxtvenog statusa, koji je za zxivota bio nepoznat izvan granica rubne pokrajine Rimskog Carstva u kojoj je zxivio i umro. Rodio se u Betlhemu u Judeji, ali je odrastao i najvisxe javno djelovao u Galileji. Njegova obitelj je bila cjenjena, ali ne i bogata. Isus po zanimanju tesar, predstavljao je vazxnu licxnost u seoskom zxivotu. O njegovom zxivotu od djetinjstva do tridesete godine malo toga se zna. Pocxeo je javno djelovati nakon sxto ga je Jovan Krstitelj krstio u rijeci Jordan. Evandjelja iznose ukratko Isusovu djelatnost kao 'propovjedanje, ucxenje i iscjelivanje'. Propovjedao je zxivo i uvjerljivo, autorativno, cxime se snazxno razlikovao od ostalih jevrejskih ucxitelja. Galilejsko mnosxtvo ga je trazxilo i zbog lijecxenja. Evandjelja biljezxe da je bio i egzorcist, koji je naredbama istjerivao demone. Isus je veliki dio vremena provodio i poducxavajucyi svoje ucxenike, pripremajucyi ih da nastave njegovu misiju. Ucxio ih je da su izabrani medju ostalim ljudima i da je njihov cilj pridobiti druge ljude. Njegovo je gledisxte u mnogocxrmu bilo nekonvencionalno i predstavljalo pretnju jevrejskom vjerskom ucxenju. Nije prihvatao drusxtvene podjele medju ljudima, zxene su imale vazxno mjesto u njegovoj pratnji, a poneke nisu bile basx cxedne. U vjerskim pitanjima je bio radikalan, sa vjerskim vlastima se sukobio zbog drugacxijeg stava u svetkovanju subote i izjave da je obredno cxisxcyenje manje vazxno od cyistocye srca. Njegovo tumacxenje starozavjetnog zakona jevrejske vlasti uz pomocy Jude, njegovog razocxaranog ucxenika. Sudjeno mu je prema jevrejskom zakonu zbog klevete, jer je za sebe tvrdio da je Mesija i Sin Bozxji. Osudjen je na smrt, ali posxto je bila potrebna i potvrda rimskih vlasti, jevrejske vodje su ga denuncirale kao podstrekacxa ustanka protiv Rima. Pogubljen je raspecyem na krstu. Njegovi ucxenici su ga sahranili, da bi nakon dva dana pronasxli prazan grob. Isusovo vaskrsenje postalo je sredisxte ranohrisxcyanskog propovjedanja.

6. Hrisxcyanstvo kao religija

Osnovno je vjerovanje prvobitnih hrisxcyana bilo da je Isus Hrist spasitelj, cxiji je dolazak na Zemlju najavljen josx u Starom zavjetu. Za njih Hrist nije bio Mesija u smislu ocxekivanog jevrejskog kralja, koji je trebao politicxki osloboditi Jevreje i osigurati mu kao 'izabranom narodu' poseban polozxaj i vladavinu nad drugim narodima. U pocxetku je prevladavalo misxljenje da je Hristovim dolaskom dosxao kraj ovozemaljskoj vlasti i drzxavnim organizacijama i zapocxelo stvaranje Bozxjeg kraljevstva na Zemlji. To je eshatolosxko vjerovanje. Sa time je povezano uvjerenje da je Hrist svojom zxrtvom na krstu otkupio gresxno cxovjecxanstvo i omogucyio spasxenje svakom pojedincu koji prihvati sakramente (krsxtenje, pricxest) i time se ukljucxi u vjersku zajednicu - Crkvu. Sakramenti imaju spasonosnu mocy na ovome svijetu, ali je njihova djelotvornost narocxito znacxajna za posmrtni zxivot. To je hrisxcyanstvo povezivalo sa drugim misterijskim religijama i kultovima tog vremena. Ipak, spasxenje, koje je nudio Isus, bilo je u 'unutrasxnjem' preobrazxaju i novim odnosima medju ljudima. Samo su izvrsxavanje Bozxjih zapovjedi i ljubav prema blizxnjem (po ugledu na Hristov zxivot) vodili ka spasxenju, koje je bilo namjenjeno svim ljudima bez obzira na narodnost, kulturu i spol (spasxenje nije bilo rezervirano samo za Jevreje). U pocxetku je izgledalo da je ono rezervirano samo za nizxe drusxtvene slojeve, Matej pripisuje Isusu rijecxi : 'Laksxe cye procyi deva kroz iglene usxi nego bogatasx u kraljevstvo nebesko', sxto dokazujr da se hrisxcyanstvo formiralo i ukorjenilo najprije kod nizxih slojeva. To sxto je hrisxcyanstvo kasnije postalo religija vladajucyih klasaje stoga sxto se s druge strane naglasxavalo da otvara vrata spasxenja svim ljudima (bez obzira na njihov drusxtveni status). Temeljna veza izmedju judaizma i hrisxcyanstva je (monoteisticxko nacxelo) jevrejski jedini Bog Stvoritelj, koji je postao i hrisxcyanski Bog Otac (cxime se ono nastavilo na biblijsku tradiciju). Istodobno se hrisxcyanstvo sluzxilo predodzxbama i pojmovima ondasxnjeg helenisticxkog idejnog svijeta.

7. Apostol Pavle

Pavle je jedan od vjernika koji su hrisxcyansku vjeru iznijeli izvan granica Palestine. Posxto se sam pokrstio u Antiohiji, putovao je po Sredozemlju. Svodecyi vjeru na njezinu bit, odvojio je hrisxcyanstvo od njegove maticxne jevrejske kulture. Prossxirio je i razvio Isusovu opsxtinu preko njezinih prvobitnih granica u jevrejskoj maticxnoj zemlji, pa je ona najprije na grcxkom istoku, a zatim i po cijelom Carstvu stekla pristalice. Apostol Pavle je prauzor hrisxcyanskog misionarstva.

8. Crkva

Temeljno je znacxenje rijecxi Crkva - narod. Novozavjetna rijecx koja se prevodi kao 'crkva' znacxila je 'skup pozvanih'. Crkva je narod Bozxji pozvan da spozna zxivog Boga, ljubi ga i sluzxi mu. Crkva vidi svoj izvor u zxivotu, djelovanju i poslanju svojega utemeljitelja Isusa Hrista, koji je preko svojih apostola htio izgraditi nerazorivu zajednicu (Crkva je ta nova zajednica). Vecyina je vjernika bila u pocxetku iz nizxih klasa. 313.g.n.e. proglasxenje Konstatina za cara oznacxilo je prekretnicu u istoriji Crkve. Konstantin je hrisxcyanstvo uzdigao napolozxaj drzxavne relgije, videcyi u njemu ujedinjujucyu snagu za svoje podjeljeno carstvo (Milanskim ediktom iz 313.g.n.e.). Hrisxcyanstvo nije bilo tolerantno prema pripadnicima drugih vjera. Sa ucxvrsxcyenjem Konstantinove dinastije na cxelu Rimskog Carstva (325) bila je konacxno osigurana i nadmocy hrisxcyana. Za vladavine Teodosija I (379-395) hrisxcyanstvo je priznato sluzxbenom drzxavnom religijom. Crkva je medjutim i organizirana, insitucinalizirana vjera. Pocxetkom petog vijeka niko nije mogao biti vojnik ako nije bio hrisxcyanin. CXlanstvo u Crkvi postaje odskocxna daska za povoljne polozxaje u drzxavnoj i vojnoj sluzxbi. Crkva postaje centar mocyi, ponekad jacxi i od drzxave i cara. Prednost hrisxcyanstva nad drugim religijama je i u strogosti njegov crkvene organizacije koja je opsxtinu okupljala u monarhijski strukturiranom biskupskom poretku. Ono je i na provincijskoj drzxavnoj razini odrzxavalo skupsxtine svojih biskupa (sinode), ucxenje je bilo dostupno na oba drzxavna jezika, a i postojanje dogmatike (koja je bila prozxeta grcxkim duhom) jacxalo je polozxaj hrisxcyanstva. U nj su, osim toga, bili vjesxto ukljucxeni i elementi paganskih vjerovanja - na kult Marije mozxe se djelimicxno gledati na takmicxenje sa kultom Izide - i prakse - 25. decembar bio je praznik Sunca, dies Solis. Na primjeru evandjelja najbolje se vidi to kamufliranje hrisxcyanstva u vecy prihvacyene vrijednosti drusxtva. Smatra se da je najstarije evandjelje napisano oko 70.g.n.e., a ostala tri u drugom vijeku n.e. Hrisxcyanske opsxtine raspolagale su stotinama raznih evandjelja, prije nego sxto je zvanicxna verzija Novog zavjeta svedena na samo cxetiri. Kako je mit o Hristu izbavitelju rodjen na Orijentu (prostoru istocxnog Rimskog Carstva), mit se morao prilagoditi potrebama naroda grcxke i rimske kulture, sa narocxito razvijenom filozofskom misxlju. 476.god. sa propasxcyu Rimskog Carstva, Aposotolska stolica Sv. Petra u Rimu smatrala se nasljednicom Rimskog Carstva i kulture i kao takva kao jak centar politicxke i vjerske mocyi okupljala je oko sebe novopridosxle germanske narode. Izvrsxila je velik utjecaj na njihovu drazxavu i drusxtvenu organizaciju, peavni sitem. Dok su na Zapadu hrisxcyanska crkva razvijala samostalno, na istoku crkva je bila pod tutorstvom drzxavne i carske vlasti. Ono sxto je papa bio na Zapadu, car je bio na Istoku. Istocxno Rimsko Carstvo smatralo je sebe basxtinicom Rima. Osim toga, i papa i vizantijski car pretendovali su na primat u tadasxnjoj ekumeni (Sredozemlje). To je u osnovi crkvenog raskola 1054.godine.

9. Zakljucxak

Hrisxcyanstvo oznacxava prekretnicu u svijesti anticxkog cxovjeka. On usmjerava svoju pazxnju sa ovoga svijeta na zagrobni svijet. U potpunosti mijenja pogled na zxivot i smrt. Zasicyen i zamoren (ratovima, mnoga cartsva su bila i nestala - politicxki angazxman je pase, mnoge politicxke ideje propale su zajedno sa svojim drzxavama) okrecye se ideji spasxenja, ucxenju o vjecxnoj nagradi poslije smrti za trpljenje i ponizxenje na ovom svijetu. Razocxaran prolaznosxcyu svega anticxki cxovjek se nada vjecxnom zxivotu poslije smrti. Siromasxni i bogati vide u ideji 'carstva nebeskog', ideji raja na onom svijetu, jedni garanciju za vjecxnost, drugi za raj koji nisu upoznali za zxivota. Trpljenje i asketizam postacye osnovna potka psiholosxkog profila srednjevjekovnog cxovjeka. Hrisxcyanstvo je mnoge elemente preuzelo iz stoicxke filozofije, iz nje je preuzelo ideju kozmopolitizma, ucxenje o pasivnom prilagodjavanju drusxtvenim odnosima i ucxenje o moralnom usavrsxavanju licxnosti. Stoicxki kozmopolitizam udruzxen sa jevrejskim monoteizmom u prvobitnom hrisxcyanstvu dao je onaj moralno-politicxki uslov na osnovu koga se ono razvilo u univerzalnu, svjetsku religiju. Vjera, ljubav i smjeran moralni zxivot uslov su spasxenja. CXovjek se mora svim srcem predati Bogu, ukoliko zxeli milost i izbavljenje.


10. Literatura

1. Religije svijeta, Krsxcyanska sadasxnjost i GZH, Zagreb, 1987. 2. Jozxe Goricxar, Sociologija (Osnove marksisticxke opsxte teorije o drusxtvu), Rad, Beograd, 1967. 3. Biblijski prirucxnik, Krsxcyanska sadasxnjost i GZH, Zagreb, 1989. 4. Povijest svijet (od pocxetka do danas), Naprijed, Zagreb, 1990. 5. Biblijski atlas, Cankarjeva zalozxba, Ljubljana, 1990. 6. Milovan Mitrovicy i Sreten Petrovicy, Sociologija (za III razred strucxnih sxkola i IV razred gimnazije), Zavod za udzxbenike i nastavna sredstva, Beograd - Zavod za sxkolstvo, Podgorica, 1993.